Smisao života i odgovornost za postupke

Otprilike trećina psihičkih bolesnika pati od osjećaja besmislenosti i uzaludnosti života. Čovjeku ne govori instinkt kao životinjama što mora činiti, niti mu više ikakva tradicija nalaže što treba činiti. Ljudi zapravo ne znaju što žele i spremni su učiniti što drugi od njih hoće. Drugim riječima past će pod utjecaj totalitarnih voda i zavodnika. Znači u momentu kada se čovjek prestane pitati za smisao i vrijednost života on postaje bolestan.

Studija

Kolege s Harvarda napravili su longitudinalnu studiju svojih bivših studenata koja se protegla na preko 20 godina. Njih 30 posto govorili su o "krizi" u svojem životu koja se odnosila na pitanje smisla, iako su bili vrlo uspješni u svom zvanju i vrlo dobro zarađivali. Žalili su se ipak na pomanjkanje neke posebne životne zadaće, djelatnost gdje bi mogli pružiti jedinstven i nenadoknadiv doprinos, gdje bi se mogli približiti osobnim i temeljnim vrijednostima.

Vjera u smisao od važnog je terapijskog značenja. Ona je stvaralačka. Kao prava vjera proizašla iz unutrašnje snage ona krijepi. Za takvu vjeru život je svaki vrijedan nenadoknadiv entitet koji služi određenoj svrsi i cilju. Vjera je sačuvala naše mladiće na fronti od straha, osjećaja bespomoćnosti i združila ih u jednu razornu snagu, snagu smisla. A odgovornost?

Zastrašujuća je činjenica da u svakom trenutku snosimo odgovornost za bližnjega, da je svaka naša odluka bila velika ili mala, odluka za cijelu vječnost jer svaki pojedini trenutak otkriva tisuću mogućnosti, ali mi možemo izabrati samo jednu jedinu da bi je ostvarili. Time smo sve ostale mogućnosti, tako reći, prokleli i osudili na nepostojanje.

Ipak, na samom kraju divno je znati da je budućnost moja vlastita, a sa njom i budućnost stvari, ljudi oko mene na neki način ovisna, o mojoj odluci i ničijoj više. Zato dopustite da na kraju spomenem divnu parafrazu Nietszcheove sentence: "Bog je mrtav" od strane Ernsta Blocha: "Da, Bog je zaista mrtav, no živio Bog u nama."