Omaške u govoru i omaške u pisanju

Omaške su pojave koje nisu povezane s bolestima brojne su i mogu se vrlo lako promatrati kod svakog pojedinca. Postoje omaške u govoru (lapsus lingue), u pisanju (lapsus calami) što čovjek može primijetiti ili ne, ili kada se neka štampana misao pročita drukčije nego što je napisana. Omaška u čitanju ili omaške u slušanju kada čovjek drugačije čuje nego sto mu se kaže. Omaške su kad zaboravljamo određene riječi, ali ne trajno nego samo povremeno. Recimo kada se ne možemo sjetiti nekog imena, kad nam najviše treba ili nekog telefonskog broja kojeg inače znamo. Trećoj vrsti omaški pripada sklonost da se stvar negdje zametne ili izgubi baš kada nam je najviše potrebna, pa se onda slučajno pronađe kad smo već zaboravili na nju. Nekada ove na prvi pogled banalne smetnje funkcioniranja s okolinoom mogu predstavljati veliki problem.

Pokušajmo se vezati i podrobnije promotriti pogreške u govoru koje su najčešće od ovdje nabrojanih omaški. Jedan je čelnik oporbene stranke za vrijeme predizborne kampanje u proljeće 1990. počeo svoj govor ovim riječima: "Gospodo, konstatiram prisutnost... članova i proglašavam sjednicu završenom." Očito je da se ovdje radilo o omašci, jer on je govorom otvorio sjednicu, no očito je da je ovom svojom omaškom zorno pokazao što o toj sjednici misli, da mu nije ugodno, da bi najradije da se što prije završi. To je najupadljivija vrsta omaški, reći sasvim suprotno od onoga što smo zapravo htjeli. No, omaške mogu biti i u obliku miješanja riječi, te zamjene sa sličnim riječima po zvučnosti, no često vrlo udaljenog značenja. Tako je prije desetak godina kolala Zagrebom jedna anegdota o neuspjeloj omašci našeg ondašnjeg političara koji je na svečanoj večeri priređenoj u njegovu čast u svojoj zdravici namjesto "harakiri" rekao "kikiriki". Komentar ove omaške gotovo da je izlišan. Govornik je više mislio na ukusnu trpezu, nego na dio tradicije japanskog naroda.